• Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size

Progressive

Member Area
Izvorni tradicijski proizvodi: Hrvatska hrana - dio tradicije Europe PDF Print E-mail
Thursday, 02 May 2013 15:46

ana-marusic-lisacPodručje označavanja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda oznakom izvornosti i zemljopisnog podrijetla predstavlja snažno nasljeđe Europske unije u smislu ograničavanja izmještanja autohtonih proizvodnja izvan njihovog tradicionalnog područja. Prihvaćajući ta pravila i propise, i hrvatskim se proizvođačima daje mogućnost da svoje proizvode na prikladan način registriraju kao dio kulture, tradicije i gastronomije Europe.

Pripremila: Ana Lisac Marušić, Biotechnicon poduzetnički centar d.o.o.

U Hrvatskoj je, prema regulativi koja regulira područje oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla, ukupno 12 zaštićenih proizvoda. Tu se ubrajaju četiri pršuta: Istarski, Dalmatinski, Drniški i Krčki, Lički krumpir, Virovitička paprika, Varaždinsko zelje, Ogulinski kiseli kupus, Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres, Meso zagorskog purana, Poljički soparnik i Baranjski kulen. Zakonodavni okvir prema kojem su navedeni proizvodi zaštićeni utvrđuje, ne način i pravila proizvodnje tradicionalnih, izvornih, odnosno autohtonih proizvoda, već pravila komunikacije svojstava ovih proizvoda, kako bi na taj način omogućio razvoj poljoprivrednih i prerađivačkih aktivnosti koje su povezane s visokom kvalitetom tih proizvoda. Drugi važan aspekt ove regulative je zaštita potrošača, odnosno jasna komunikacija koja sprječava dovođenje u zabludu u vezi s područjem podrijetla ovih proizvoda. Najnovija uredba za ovo područje je Uredba br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o shemama kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode.

RAZVOJ ZAKONODAVSTVA

U RH je od 1991. do 2003. godine zaštita oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla bila u nadležnosti Hrvatske gospodarske komore i Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo. Godine 2003., stupanjem na snagu Zakona o hrani, nadležnost za registraciju i zaštitu oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla za poljoprivredne i prehrambene proizvode prenesena je na Ministarstvo poljoprivrede. U periodu od 1999. do 2003., a prema odredbama tada važećih propisa, na popisu zaštićenih proizvoda nalazili su se: Istarski pršut, Paški sir, Slavonski domaći kulen/kulin, Drniški pršut, Cetinski sir, Paški baškotin, Torkul-maslinovo ulje, Vino Dingač i Šljivovica. Na ovaj način registrirani proizvodi morali su obnoviti postupak registracije prema novim propisima, radi nepostojanja sustava kontrole te radi razlika u dokumentaciji potrebnoj za zaštitu (zahtjevspecifikacija- način proizvodnje). Krajnji rok za podnošenje Zahtjeva bio je 31. prosinca 2008. godine. Registraciju su obnovili samo neki proizvodi. Prve regulative prema kojima se hrvatsko zakonodavstvo usklađivalo bile su Uredba 2081/1992 i 2082/1992 dok su od 2006. godine na snazi bile uredbe koje su produbile problematiku i postupanje u vezi s oznakama izvornosti, zemljopisnog podrijetla i tradicionalnog ugleda 510/2006 i 509/2006. Dok su na snazi bile ove uredbe, u Europskoj je uniji registrirano gotovo 1000 proizvoda. One su danas zamijenjene novom uredbom 1151/2012.

DEFINICIJE

Danas regulativa za autohtone proizvode razlikuje oznaku izvornosti i oznaku zemljopisnog podrijetla te oznaku tradicionalnog ugleda. Oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla odnose se na naziv koji označava proizvod koji potječe iz određene regije, mjesta ili, iznimno, zemlje, s tim da se oznaka izvornosti (OI), Protected Designation of Origin (PDO) definira kao naziv proizvoda čija kvaliteta ili svojstva, u bitnom ili isključivo, proizlaze iz te zemljopisne sredine i nerazdvojivi su od prirodnih i ljudskih faktora koji vladaju u tom prostoru te čiji se svi proizvodni koraci odvijaju u tom definiranom zemljopisnom području. U Hrvatskoj su u ovoj kategoriji registrirani Istarski pršut, Varaždinsko zelje, Ogulinski kiseli kupus i Ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres. Oznakom zemljopisnog podrijetla (OZP), odnosno Protected Geographical Indication (PGI) smatra se naziv koji identificira proizvod čija se kvaliteta, reputacija ili drugo obilježje isključivo pripisuju njegovom zemljopisnom podrijetlu, a čiji se barem jedan proizvodni korak odvija u tom zemljopisnom području. Iz razloga što se samo dio cjelokupnog lanca proizvodnje nalazi na definiranom području, u RH su oznakom zemljopisnog podrijetla zaštićeni Dalmatinski, Drniški i Krčki pršut, Lički krumpir, Virovitička paprika, Meso zagorskog purana, Baranjski kulen i Poljički soparnik. Što se tiče registracije naziva oznakom tradicionalnog ugleda (Traditional Specialty Guaranteed TSG), naziv se smatra prikladnim za registraciju ako opisuje određeni proizvod, koji se tradicionalno koristi za taj proizvod u dužem nizu godina te ako identificira tradicionalno ili specifično svojstvo tog proizvoda. Nadalje, njegov način proizvodnje, prerade ili sastav proizlaze iz tradicionalnih postupaka proizvodnje, odnosno proizvodi se od sirovina ili sastojaka koji su se tradicionalno koristili. Registracija ovog naziva nije povezana sa zemljopisnim područjem.

ASPEKTI ZAŠTITE

Šire promatrajući relevantnu regulativu i njezinu primjenu, aspekti zaštite proizvoda s oznakama izvornosti, zemljopisnog podrijetla i tradicionalnog ugleda su višeznačni: pravni aspekt, koji se odnosi na zaštitu naziva od neovlaštenog korištenja svakako ima najveći značaj, jer se odnosi na zaštitu proizvodnje u nekom određenom području, koje se projektom zaštite definira slobodno, uglavnom prema administrativnim i povijesnim granicama tog područja. Ovo je posebno važno zbog izmještanja velikog dijela različitih proizvodnja tijekom posljednja dva desetljeća na Daleki istok, te s time povezanim učinkom na tržištu i u percepciji potrošača. Na jedan način, regionalizacija postaje alat nasuprot globalizaciji. Gospodarski aspekt zaštite odnosi se na višu cjenovnu kategoriju ovih proizvoda, budući da se jasnom komunikacijom prema potrošaču generira i njegova volja da za proizvod, čije se podrijetlo komunicira nazivom tog proizvoda, i dodatno jamstvom od strane nadležnog tijela i certifikacijske institucije, plati i do 30% višu cijenu. Istraživanja tržišta pokazuju i trend rasta u lojalnosti potrošača ovim proizvodima. Dohodak proizvođača takvih proizvoda bi se, radi navedenog, a u situaciji skraćenih lanaca vrijednosti, trebao neposredno povećati te u većem dijelu i zadržati u području proizvodnje. Sinergija izgradnje prepoznatljivosti proizvoda prema nazivu regije, odnosno korištenje imena regije na proizvodima više kvalitete je također jedan od gospodarskih aspekata zaštite, koji ima posebnu važnost u marketingu.

To znači da se Dalmatinski pršut bilo kojeg od certificiranih proizvođača kudikamo lakše komunicira potrošaču, nego što se može komunicirati bilo koja tržišna marka koja ne sadržava zaštićeno ime Dalmacije za ovaj proizvod. Socijalni aspekt zaštite odnosi se na pozitivne učinke koje zaštita posredno generira na stanovništvo nekog ruralnog područja kojem se, proizvodnjom zaštićenog proizvoda, sa svim navedenim učincima, omogućava ostanak i sprječava odljev iz regije. Ovo je u našim uvjetima vidljivo kod zaštićenog proizvoda Poljički soparnik, kojeg danas sve više proizvode mlade obitelji, a donedavno je služio uglavnom kao instrument povećanja dohotka starijih kućanstava na definiranom području Poljičke republike. S kulturnog stanovišta, oznake autohtonosti omogućavaju njegovanje i razvijanje regionalne tradicije i identiteta te očuvanje starih načina proizvodnje, receptura i sirovina dok potrošački aspekt, koji svim akterima na tržištu može predstavljati krucijalni argument zaštite, podrazumijeva povećanje potražnje za autohtonim proizvodima posebne kvalitete, stoga što su potrošači sve više upućeni, educirani i osjetljivi prema podrijetlu proizvodnje. Ovo je posebno važno u zadnjim godinama s pojavom alarmantnih situacija na području zdravstvene ispravnosti i kvalitete, gdje potrošač zahtijeva jasnu komunikaciju korištenih sirovina, svojstava i načina proizvodnje proizvoda za koje izdvaja financijska sredstva. S tim u vezi oznake mu daju visok stupanj sigurnosti jer certifikacija proizvoda zahtjevnom potrošaču daje jamstvo u zamjenu za višu cijenu proizvoda.

REGISTRACIJA

Postupak zaštite uključuje registraciju kod nadležnog tijela, no pritom je važno spomenuti da zaštitu u najvećem broju slučajeva provodi skupina proizvođača. Tek iznimno se zaštita omogućava pojedinačnim proizvođačima, i to tek na temelju snažne argumentacije da je jedan proizvođač uistinu jedini koji u trenutku zaštite, kao i u skoroj budućnosti, radi proizvod koji sa svih navedenih aspekata treba dobiti zaštitu države u kojoj se nalazi. Tako smo u RH imali primjer da je Solana Pag d.d. pokrenula i ostvarila zaštitu oznakom izvornosti svog proizvoda Paške morske soli jer je dokazala da na području otoka Paga, radi specifičnosti izgradnje objekta solane, gotovo da i nema mogućnosti da se pojavi drugi proizvođač soli koji je proizvodi na isti način koji je opisan u specifikaciji registriranog proizvoda. No ukoliko bi se takav proizvođač i pojavio, imao bi pravo proizvoditi sol te je kititi oznakom i znakom zaštićenog proizvoda. To je ono što predstavlja veliki iskorak u odnosu na tržišnu praksu, zaštita oznakom izvornosti i zemljopisnog podrijetla ima altruistički predznak te svaki proizvođač registriranog proizvoda, bez obzira na to je li sudjelovao ili čak postojao u projektu zaštite oznakom, koji se nalazi na definiranom području, ima pravo koristiti oznaku, ukoliko proizvodi na način opisan u registriranoj specifikaciji, te ukoliko se podvrgava kontroli koju provodi kontrolno tijelo, kojem dokazuje sukladnost svoje proizvodnje s odredbama specifikacije. Sljedeći važan element postupka zaštite je specifikacija proizvoda za koju regulativa propisuje obavezan sadržaj, kako bi nadležno tijelo moglo kvalificirano dodijeliti državnu zaštitu proizvodu za koje se zaštita oznakom pokreće. Nju izrađuju sami proizvođači tog proizvoda, dokumentiraju tradicionalni način proizvodnje i argumentiraju njegovu posebnost.

Registracijom specifikacija postaje normativni dokument za certifikaciju proizvoda, odnosno za neposrednu komunikaciju opisa, posebnosti područja i načina proizvodnje proizvoda koji se štiti oznakom prema potrošačima. Postupak registracije pri nadležnom tijelu uključuje razmatranje zahtjeva za registraciju proizvoda jednom od oznaka od strane povjerenstva te objavu zahtjeva, ukoliko povjerenstvo zaključi da je projekt zaštite utemeljen i da dovoljno snažno argumentira potrebu da se proizvodu dodijeli razina zaštite državnim propisom. Objava zahtjeva ima za cilj obavijestiti javnost i gospodarske subjekte, koje bi zaštita mogla ugroziti, da se izjasne i daju svoje protuargumente i primjedbe. Ova se argumentacija ne uvažava automatizmom, već se nadležno tijelo postavlja kao arbitar između suprotstavljenih strana, kako bi se, prema navedenom altruističkom principu, našlo rješenje prihvatljivo za obje strane. U RH smo ovaj primjer imali kod registracije Istarskog pršuta, gdje je proizvođač, čija se matica nalazi na području Republike Slovenije, a ima podružnicu na području Istre, uložio prigovor na objavljeni zahtjev za registraciju Istarskog pršuta oznakom izvornosti, argumentirajući da već nekoliko desetljeća proizvodi proizvod tog naziva. Ministarstvo je uvažilo argumente obje strane, arbitrirajući među njima te je konačno prigovor odbačen kao neutemeljen jer se proizvodnja podnositelja prigovora ne nalazi na definiranom području.

DOSTUPNOST SIROVINE

Ovdje je svakako važno imati na umu da postoji velika razlika u dostupnosti sirovine za proizvodnju proizvoda čija se proizvodnja želi zaštititi jer je važno sirovinu osigurati za proizvodnju i u sljedećem dužem razdoblju nakon registracije. Radi toga je prihvatljivo da se, npr. sirovina za Dalmatinski pršut dobavlja iz različitih izvora, izvan područja hrvatskih regije jer područje oznaka nije područje koje će riješiti i dovesti u red strukturne postavke nekog gospodarstva, primjerice zašto u Dalmaciji nema dovoljno svinjogojske proizvodnje. Pritom se Europa koncentrirala na zaštitu načina proizvodnje i postojećeg znanja, iskustva i knowhow prerade i to omogućila regulativom koja propisuje oznaku zemljopisnog podrijetla kao oznaku koja daje okvir za zaštitu te jedne proizvodne faze, što smo i mi ugradili u naše zakonodavstvo. Nakon registracije na nacionalnoj razini, nadležno tijelo dužno je prenijeti i argumentirati europskoj administraciji važnost zaštićenog proizvoda za nacionalno gospodarstvo, kao i prednosti uvrštavanja tog proizvoda na popis europskih zaštićenih proizvoda.

Ovo je razlika od zaštite žigom utoliko što se u samo jednom koraku stječe zaštita u svim državama članicama, što znatno umanjuje troškove zaštite za proizvođača, a otvara ogromno tržište koje se u prethodna dva desetljeća pokazalo da cijeni i voljno je platiti više za proizvode iz određenih područja. Nakon registracije, slijedi provođenje kontrolnih aktivnosti i certifikacija proizvoda, čime se certificirani proizvođači upisuju u Upisnik korisnika oznake u Ministarstvu poljoprivrede. Certifikacija, s jedne strane, predstavlja jamstvo potrošaču da se uistinu radi o proizvodu s određenog područja koji je proizveden na način opisan u registriranoj specifikaciji proizvoda, a s druge strane, otvara tržište isključivo certificiranim proizvođačima, tako što je jedino njima dozvoljeno koristiti zaštićeni naziv na svom proizvodu dok se kod svih ostalih proizvođača to kvalificira kao nedopušteno postupanje. U tome je posebno važna uloga kontinuiranog educiranja potrošača, trgovaca i svih sudionika na tržištu od strane nadležnih institucija i samih proizvođača.

 

BIOTECHNICON -> ARHIVA TEKSTOVA: 

->Novi trend - premiumizacija

->Sustavi upravljanja u prehrambenoj industriji 

->Preduvjet kvalitete - brzi postupak zamrzavanja