Zašto je tako teško biti tolerantan prema osobama koje misle ili žive drugačije od nas? Zašto bi moja istina i moje mišljenje bilo bolje i važnije od tuđeg? Zašto bi moja percepcija o tome što je ispravno, moralno i pravedno bila bolja, ispravnija, moralnija ili pravednija od tuđe?
Piše: Dijana Fazlić, direktorica društva Tecumviva d.o.o.
U ova, najblaže rečeno čudna vremena, u kojem se naši poslovni, ali i privatni, životi vode putem različitih ekrana (bilo onog od računala, tableta ili mobitela) više je nego razočaravajuće u kakvom netolerantnom društvu živimo. Komentari ispod različitih novinskih tekstova ili pak objava na društvenim mrežama najviše govore o nama samima.
Nasilje, mržnja, uvrede, ljutnja, neprimjeren rječnik, nepoštovanje, neprihvaćanje, nametanje isključivo vlastitog mišljenja kao jedinog i isključivo ispravnog postala je naša tužna i ružna stvarnost. Bilo je toga i ranije, ali u zadnjih godinu dana od kada živimo u izvanrednim okolnostima koje su nam donijele pandemija i potresi, kao da je izbilo na vidjelo kako ono najbolje od nas, tako i ono najgore. S jedne strane vidimo ljude koji su spremni ugroziti vlastitu sigurnost kako bi pomogli drugima, a s druge one koji svoje frustracije i nezadovoljstvo izražavaju bez imalo poštovanja često uz korištenje niza pogrdnih i uvredljivih riječi.
Jeste li se i vi ikad zapitali u kakvom to društvu živimo? Gdje je nestala tolerancija i empatija? Zašto je tako teško biti tolerantan prema osobama koje misle ili žive drugačije od nas? Zašto bi moja istina i moje mišljenje bilo bolje i važnije od tuđeg? Zašto bi moja percepcija o tome što je ispravno, moralno i pravedno bila bolja, ispravnija, moralnija ili pravednija od tuđe? Zašto je tako teško, u društvu u kojem se Ustavom jamči zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom, poštovati, prihvatiti i uvažavati različitost kulture, jezika, mišljenja, boje kože, vjere, spola, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog podrijetla? Zašto je tako teško prihvatiti da svatko ima pravo biti slobodan?
SLOBODA IZRAŽAVANJA
Povelja Europske unije sadrži popis temeljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i političkih ljudskih prava kojom svako ljudsko biće samim činom rođenja, bez obzira na spol, porijeklo ili državljanstvo stječe određena neotuđiva prava. Sloboda izražavanja vlastitih stajališta i mišljenja jedno je od njih.
Svatko ima pravo izraziti vlastito stajalište i mišljenje, bez straha da će ga netko u tome pokušati spriječiti ili zbog toga kazniti, ali pritom moramo znati da se uz ovo pravo moraju poštovati i druga prava kao što je pravo na nediskriminaciju, pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na ravnopravnost ili pak pravo na kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost.
Izražavanjem vlastitog stajališta i mišljenja koje uključuje nepoštovanje, vrijeđanje, mržnju, diskriminaciju ili poziv na nasilje ne samo da ne poštujemo ljudska prava i slobode već ih i kršimo, a često istima diskriminiramo one koji ne misle isto.
UVAŽAVANJE RAZLIČITOSTI
Izražavanje vlastitog stajališta i mišljenja s poštovanjem, prihvaćanjem i uvažavanjem različitosti naša je odgovornost i obaveza. Biti tolerantan znači prihvaćati različitosti i aktivno poticati i promicati poštivanje ljudskih prava i sloboda svakog ljudskog bića, uključivo i onoga koji ne misli isto kao i mi. Suprotnost stajališta i mišljenja čest je razlog sukoba, svađa i nesporazuma, koji nerijetko završe s teškim fizičkim i psihičkim posljedicama za zdravlje i život ljudi.
Opredjeljenje za lijeve ili desne, plave ili crvene, jedan ili drugi klub, cijepiti se ili ne, osobna je odluka svakog pojedinca i izražava samo i isključivo naše osobno mišljenje i viđenje. A jedini tko može promijeniti naše mišljenje smo mi sami. Ključni korak prema toleranciji je osvještavanje kako je svaki oblik ponašanja kojim jedna ili više osoba zlostavlja ili ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta nedopustiv.
Ako bi svatko od nas donio odluku da prestaje raditi drugima, ono što ne bi željeli da oni čine nama, društvo u kojem živimo bilo bi puno ljepše, pozitivnije i tolerantnije. Živjeti u društvu u kojem različiti ljudi znaju i mogu živjeti u harmoniji čini se kao san. Možda je ovo teško dostižan san ali tko zna, možda smo samo jednu odluku daleko od toga.
