• Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size

Progressive

Member Area
Financijski pokazatelji uspješnosti poslovanja PDF Print E-mail
Tuesday, 08 July 2014 16:24

marinko-matkovicKada se govori o uspješnosti poslovanja, najčešće se kao glavni kriterij spominju visina prihoda ili ostvarena dobit. Dok visina prihoda odražava tržišnu poziciju tvrtke, dobit je mjera profitabilnosti. Oba pokazatelja mogu se iščitati iz računa dobiti i gubitka.

Piše: Marinko Matković, Senior Manager, Crowe Horwath revizija 

Visina prihoda ili ostvarena dobit nisu jedini kriteriji uspješnosti jedne tvrtke te u nastavku donosimo najčešće korištene financijske pokazatelje uspješnosti poslovanja. Korist od njihove primjene leži u tome da ih svaki poduzetnik može izračunati temeljem podataka iz financijskih izvještaja svoje tvrtke te ih usporediti s pokazateljima glavnih konkurenata temeljem javno dostupnih financijskih izvještaja. Bitno je napomenuti da bi se stvarno mogla procijeniti uspješnost poslovanja - potrebno je osim računa dobiti i gubitka u obzir uzeti i podatke iz bilance stanja. Počinjemo s pokazateljima tržišne pozicije. Visina prihoda sama po sebi znači vrlo malo ukoliko se ne stavi u odnos na prihode prethodnih godina kako bi se utvrdila stopa rasta prodaje ili u odnos na planirane prihode kako bi se utvrdilo ostvarenje zacrtanih prodajnih ciljeva. Usporedba visine ili stopa rasta prihoda s prihodima konkurencije također je korisna kako bi se utvrdila pozicija društva na tržištu.

POKAZATELJI PROFITABILNOSTI

Kao što je već ranije spomenuto, najčešće spominjana mjera profitabilnosti je ostvarena dobit razdoblja. Pri tome se većinom podrazumijeva neto dobit, tj. dobit nakon oporezivanja. Kao i prihodi, dobit je također apsolutna mjera te se može uspoređivati s prethodnim godinama, poslovnim planovima ili podacima o dobiti konkurencije. Ipak zbog činjenice da se radi o apsolutnoj mjeri, ona ponekad i ne predstavlja pravu mjeru uspješnosti. Dobit nekog društva od, npr. 1 milijun kuna, može se smatrati velikim iznosom, ali u nekim slučajevima takva dobit ne predstavlja značajan iznos te se može smatrati i podbačajem u poslovanju. To prije svega ovisi veličini društva, tj. iznosu investicija ili angažiranog kapitala na ostvarenju takve dobiti.

Stope prinosa

U tu svrhu, u praksi se koriste relativne mjere profitabilnosti poput stope prinosa na investiciju (ROI – Return on Investment) ili stope prinosa na angažirani kapital (ROCE – Return on Capital Employed). Slijede formule za izračun stopa prinosa: 

Stopa prinosa na investiciju = neto dobit / investicija
Stopa prinosa na angažirani kapital = neto dobit / (ukupni kapital + dugoročne financijske obveze)

ROI stavlja u odnos ostvarenu dobit i investirana sredstva poduzetnika. Npr. ukoliko je poduzetnik ostvario ranije spomenutu dobit od 1 milijun kuna, a u tu svrhu investirao npr. 5 milijuna kuna vlastitih sredstava, znači da je ostvario prinos na investiciju od 20%. Ako se u tu svrhu još i zadužio kod banke za npr. 3 milijuna kuna te reinvestirao zadržanu dobit od poslovanja prethodnih godina (dobit koja nije isplaćena kao dividenda) u visini npr. 2 milijuna kuna, znači da je za ostvarenje dobiti od 1 milijun kuna ukupno angažiran kapital od 10 milijuna kuna te je ostvarena stopa prinosa na angažirani kapital, tj. ROCE od 10%.

ROI i ROCE su kao relativne mjere uspješnosti poslovanja prigodne za uspoređivanja društava različitih veličina. Takve mjere mogu dati odgovor na pitanje je li dobit društva od 1 milijun kuna stvarno uspjeh u odnosu na ono što je uloženo.

Stopa (udio) marže u prihodu

Uz pokazatelje stopa prinosa, kao kriterij relativne profitabilnosti koriste se i stopa bruto ili operativne marže.

Stopa bruto marže = (prihodi od prodaje – trošak vrijednosti prodane robe) / prihodi od prodaje
Stopa operativne marže = (prihodi od prodaje – operativni troškovi) / prihodi od prodaje

Usporedbom podataka o stopi marže s konkurencijom, društvo osim podatka o direktnoj bruto zaradi može dobiti dojam o vlastitoj uspješnosti upravljanja operativnim troškovima u odnosu na konkurenciju.

POKAZATELJI ZADUŽENOSTI

Kad je ranije spomenuta stopa prinosa na angažirani kapital, navedeno je da angažirani kapital predstavljaju vlastita sredstva društva (temeljni kapital, rezerve, zadržana dobit) te tuđa sredstva kao što su financijske obveze (krediti, zajmovi, financijski leasing, i sl.). Pokazatelji zaduženosti upravo mjere odnos između vlastitih i tuđih angažiranih sredstava.

Koeficijent zaduženosti

Za razliku od pokazatelja tržišne pozicije i profitabilnosti, razina zaduženosti može se utvrditi iz pozicija bilance na strani pasive. Kao pokazatelj zaduženosti najčešće se uzima koeficijent zaduženosti:

Koeficijent zaduženosti = dugoročne financijske obveze / (dugoročne financijske obveze + kapital)

Također se koristi i odnos duga i kapitala za što se često navodi kratica D/E (debt/equity), a računa se kao:
Odnos duga i kapitala = dugoročne financijske obveze / kapital.

U gore navedenom primjeru uzeta je pretpostavka da je poduzetnik uložio 5 milijuna vlastitih sredstava, 2 milijuna kuna reinvestirane dobiti te 3 milijuna kuna bankovnog kredita. To znači da bi omjer duga i kapitala D/E iznosio oko 43%.

Ovi pokazatelji se također mogu usporediti sa zaduženosti konkurentnih društava ili prosjekom u industriji kako bi se procijenilo u kojoj mjeri društvo koristi vlastita, tj. tuđa sredstva u odnosu na konkurenciju.

Stopa pokrića kamata

Osim ove mjere koja se računa temeljem bilančnih stavki, kao mjera zaduženosti tj. financijskog rizika koristi se i stopa pokrića kamata koja se računa temeljem formule:

Stopa pokrića kamata = dobit prije poreza i kamata / trošak kamata

Ukoliko se kroz periode taj pokazatelj smanjuje i teži broju 1 znači da postoji rizik opasne zaduženosti, tj. da društvo neće moći podmirivati troškove financiranja iz operativne dobiti.

POKAZATELJI LIKVIDNOSTI

Kao što je u uvodu navedeno, najčešće se kao mjere uspješnosti poslovanja u praksi spominju visina prihoda i dobiti. Ipak unatoč dobiti iskazanoj u financijskim izvještajima, poslovanje društva ovisi prije svega o mogućnosti servisiranja obveza prema dobavljačima, zaposlenima, državi, itd. U tu svrhu od ključne važnosti su pokazatelji likvidnosti. Pokazatelji likvidnosti računaju se temeljem bilančnih pozicija radnog kapitala (pozicija kratkoročne imovine i kratkoročnih obveza).

Najkonzervativniji pokazatelj likvidnosti je tzv. koeficijent ubrzane likvidnosti koji stavlja u odnos najlikvidniju imovinu, tj. novac u blagajni i na računu s kratkoročnim obvezama.

Formula za izračun glasi: Koeficijent ubrzane likvidnosti = novac / kratkoročne obveze

Ukoliko je taj pokazatelj veći od 1 znači da društvo ima dovoljno sredstava na računima kako bi podmirilo obveze koje dospijevaju u kratkom roku. Ukoliko je odnos manji od 1, za procjenu stanja likvidnosti često se uzimaju u obzir uz novac i kratkoročna potraživanja. Pri tome se treba voditi računa da njihovo dospijeće odgovara dospijeću kratkoročnih obveza.

Ukoliko ni taj pokazatelj ((novac + potraživanja) / kratkoročne obveze) nije veći od 1, ponekad se uzima u obzir uz novac, potraživanja i stanje zaliha u odnosu na kratkoročne obveze čime se dobije koeficijent tekuće likvidnosti za koji formula glasi:

Koeficijent tekuće likvidnosti = (novac+kratkoročna potraživanja+zalihe) / kratkoročne obveze

Ukoliko ni taj pokazatelj nije veći od 1, društvo ima ozbiljne probleme s likvidnošću te nije u mogućnosti poslovati bez dodatnih vanjskih izvora financiranja (najčešće kratkoročni krediti ili prekoračenje po žiro računu). Budući da su u današnjoj situaciji zalihe relativno sporo utržive, a potraživanja isto tako teško naplativa, često se o potrebi za vanjskim kratkoročnim izvorima financiranja treba razmatrati već i kad je koeficijent ubrzane likvidnosti blizu 1.

Kod izračuna ovih pokazatelja likvidnosti potrebno je posebno obratiti pozornost na točnost vrednovanja potraživanja i zaliha. Naime u domaćoj praksi, što zbog poreznih propisa, što zbog neadekvatnih primjena računovodstvenih standarda, postoji sklonost precjenjivanja vrijednosti, tj. nepriznavanja ispravka vrijednosti zaliha robe koja nije utrživa te ispravka vrijednosti potraživanja koja nisu naplativa. Precijenjene zalihe i potraživanja ozbiljno iskrivljuju pokazatelje likvidnosti. Samim time precjenjuje se i dobit, tj. iskrivljuju pokazatelji profitabilnosti.

POKAZATELJI AKTIVNOSTI

Kako bi se ostvarili čim bolji pokazatelji likvidnosti, od presudne je važnosti poduzimati sve moguće aktivnosti oko prodaje zaliha te naplate potraživanja. Mjere uspješnosti ovih aktivnosti računaju se kombiniranjem pozicija bilance i računa dobiti i gubitka. To su prije svega koeficijent obrtaja zaliha, iz čega se može izračunati prosječni broj dana zadržavanja robe na zalihama, te koeficijent obrtaja potraživanja iz čega se može izvesti prosječni broj dana naplate potraživanja. Koeficijent obrtaja zaliha stavlja u odnos trošak nabavne vrijednosti prodane robe i prosječnog stanja zaliha robe.

Ukoliko se podijeli 365 dana s koeficijentom obrtaja zaliha, dobije se prosječni broj dana zadržavanja robe na zalihama, tj.:

Koeficijent obrtaja zaliha = trošak nabavne vrijednosti prodane robe / prosječno stanje zaliha
Prosječno stanje zaliha = (stanje zaliha na početku razdoblja + stanje zaliha na kraju razdoblja) / 2
Prosječni broj dana zadržavanja robe na zalihama = 365 / koeficijent obrtaja zaliha

Koeficijent naplate potraživanja stavlja u odnos prihode od prodaje robe i prosječni saldo potraživanja od kupaca. Ukoliko se podijeli 365 dana s koeficijentom naplate potraživanja dobije se prosječni broj dana naplate potraživanja, tj.:

Koeficijent naplate potraživanja = prihodi od prodaje / prosječni saldo potraživanja 
Prosječni saldo potraživanja = (stanje potraživanja na početku razdoblja + stanje na kraju razdoblja) / 2 
Prosječni broj dana naplate potraživanja = 365 / koeficijent naplate potraživanja

U članku su opisane najvažnije kategorije financijskih pokazatelja koje je potrebno sagledati u cijelosti kako bi se donijela ocjena o stvarnoj uspješnosti poslovanja. Njihova prava vrijednost leži u činjenici da se mogu uspoređivati s prošlim razdobljima kako bi se pratio napredak u poslovanju te da mogu predstavljati osnovu za definiranje ciljeva i planova budućeg poslovanja. Budući da se značajan broj njih temelji na relativnim vrijednostima, mogu biti vrlo korisni u usporedbi pozicije pojedinog društva i uspješnosti poslovanja bez obzira na veličinu društva, u odnosu na konkurenciju. Njihovo redovito praćenje u velikoj mjeri može pomoći ostvarenju poslovnih ciljeva. Bitno je napomenuti da njihova točnost, a time i prava vrijednost, ovisi prije svega o točnosti financijskih izvještaja iz kojih su izvedeni te je naglasak na realnosti i objektivnosti financijskih izvještaja od presudne važnosti.


CROWE HORWATH -> ARHIVA TEKSTOVA: 

->Zakon o zaštiti potrošača: Sniženja postaju 'posebni oblici prodaje'
->Porezna politika: Izvještavanje na JOPPD obrascu
->Porezne promjene obilježile 2013.
->(Ne)plaćanje u roku i kada platiti?
->Sustav oporezivanja: Promet dobara u EU
->Kontrola poslovanja: Obaveza revizije u EU
->Elektronička komunikacija: Kazna za reklamiranje e-poštom?
->Otpis kamata i reprogram duga
->Oprost duga: Dugovi nas 'tjeraju' naprijed
->Koliko iznosi trošak fluktuacije zaposlenika?
->Za porez i javna davanja nema zastare
->Privlačni poticaji za nova ulaganja 
->Transferne cijene: Imate li potrebnu dokumentaciju? 
->Novo na tržištu - jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću 
->Fiskalne blagajne: kraj prodaje na crno ili samo skupi pokušaj? 
->Zakon o hrani: Hranimo se kaznama